magična lika i njeni darovi prirode.

Zanimljivo je kako se prioriteti s vremenom, kako odrastamo, mijenjaju, kako više cijenimo jedne, a manje su nam bitne druge stvari.

Nekada nisam razmišljala o tome što kupujem ili bolje rečeno gdje nešto kupujem i koji je put prešla ta namirnica da bi došla na moj stol. Nisam razmišljala o tome da li je nešto u sezoni. Nisam razmišljala o tome da li je prešla tisuće kilometara. Bilo je mi samo bitno da je sada tu, na mom tanjuru. Ali s vremenom i spletom okolnosti, stvari se mjenjaju..

Promatram svake godine kako moj B obrađuje vrt, kako ga priprema, kako sadi, kako zalijeva i kako u svemu tome uživa. Onda počne sve cvjetati, rasti i davati plodove. Jedan dan tikvicu jedva vidim, drugo jutro već je dovoljno velika da nahrani cijelo susjedstvo! I tako se lako uvućeš u taj svijet, da sve ono što vidiš na policama supermarketa više nije bitno jer znaš da nije ni blizu onome što u vrtu raste. I postane bitno je li u sezoni. I postane bitno što nije prošlo tisuće kilometara.

Kao nutricionist uvijek zagovaram da se prvenstveno jedu sezonske i, ako je moguće, lokalne namirnice. Logično se nekako vodi da je u tom trenutku namirnica najbogatija hranjivim tvarima i u kombinaciji s drugim sezonskim namirnicama snabdjeva naš organizam svim potrebnim tvarima. Pa zašto to onda ne iskoristiti?

Cijela moja uvodna priča vodi do ove subote. Ova je subota mog didu (ličanina pravog), mog kunjada i mene odvela u Liku. Duga je didina priča o Lici, ali svaki puta kada priča dogodovštine osjeti se njegova strast prema tom mjestu. Ja nikada nisam bila nešto previše oduševljena, čak ni sada kada smo išli nisam iskreno stajala u prvom redu da krenem.

I onda dođeš tamo! Prolaziš autom onim cesticama, između polja s jedne strane i šume s druge, vidiš kako grane stabala šljiva diraju pod jer su toliko bogate plodovima, vidiš kako je sve zeleno, trava izgleda kao da je jučer pošiškana, a nitko ju nije mjesecima kosio već je blago učinilo svoje.  Ne možeš ostati ravnodušan! Pa čak ni ja koja nisam bila baš oduševljena pri polasku.

Prva postaja: đir po voćnjaku! Bi rekao dida „moraš probati sve da vidiš što ćeš nabrati!“. I tako krene on od stabla do stabla, povlači grane sa svojih 80 godina da ubere voćku. Zagrize ju. Procijeni. I nastavi na sljedeće stablo. I tako cijeli voćnjak. Kaže da obilježi što ćemo kunjado i ja poslije brati. Zna dida!

Jabuke smo tresli. Cerada ispod stabla, ja na stablo i tresi grane dok jabuke ne popadaju. Kada prestanu padati, onda se popneš još jednu granu više i opet treseš. Ako ni tada više ne ide, onda kunjadu daš štap (koji si posudio od „susjeda“ tri sela dalje i vozio ga van auta držeći ga kroz prozor) i on lupa po granama dok sve ne popada. Sa šljivama smo bili fini, brali smo ih da nam ne budu polupane s obzirom da smo ih odlučili pobrati samo da se zasladimo.

A ja? Svaki slobodan trenutak (slobodan po mojoj procjeni, dida se ne bi složio) moj Canon u ruci i ja u snovilandu! Je pitao dida kako mislim brati šljive s jednom rukom, ako u drugoj nosam fotić. On ne kuži. I naravno, dobila sam salatu. I onda sam fotkala po skrivečki, dok je on grijao kiseli kupus koji je ponio iz Pule.

Uspjeli smo ubrati za ponijeti doma, dovoljno da napravimo kolače i pekmeze (recept u pripremi, of kors!), nešto svježe za pojesti i malo za podjeliti. Ali ostalo je na stablima još jako puno toga. Nekada se rakija radila, bi rekao dida „ona praaaava lička!“, ali današnja nova generacija (znam! shame on me!) i nije baš za to zainteresirana. Eee kada nauče da didina rakija sve liječi, i trbuh i posjekotine i ubode od komaraca, a dida “šoto banko” nema više rakije. Onda ćemo ju valjda mi početi peći. Možda. Nadam se.

U slučaju da ste u prolazu, tamo u Šalamuniću, četvrta kuća s desna, slobodno uberite koju šljivu ili/i jabuku. A ako vas pitaju, kažite da vas je Lazo poslao. Zna dida!